Likovi: Milica i Zorica (pripovedači), Pera, Mika i Laza (dečaci fudbaleri), Maja i Taša (devojčice koje ne vole sport), Nena (fudbalerka), Jovica (smotanko), Ana, Jana i Dana (devojčice fudbalerke).
Milica: (polako izlazi na scenu, kao nešto namešta, okrene se u jednom momentu ka publici) O, vi ste već tu. Dobro veče. Evo sad ću ja, samo da… Zorice… Zorice!!!
Zorica: (dotrčava) Evo me, stižem. Zašto vičeš?
Milica: Zato što je stigla publika i treba da počnemo.
Zorica: Aha. Pa što odmah ne kažeš? (publici) Dobro veče!
Milica: Ja sam Milica, a ovo je, kao što ste već čuli, Zorica.
Zorica: I mi smo ovde da vam ispričamo jednu priču. Dobrodošli!
Milica: Nadamo se da će vam se naša priča dopasti i da ćete iz nje nešto i naučiti.
Zorica: Ipak, imajte razumevanja, jer Milica baš nije Desanka Maksimović.
Milica: Kakve sad veze ima Desanka Maksimović?
Zorica: Ima, jer je ona naša poznata spisateljica.
Milica: Ona je bila pesnikinja.
Zorica: Ali pisala je i priče.
Milica: Stvarno? Nisam to znala.
Zorica: Eto, sad znaš. A sad počni sa našom današnjom pričom, pametnice.
Milica: Hvala. Čućete priču o fudbalu. Prvo ćemo da vam predstavimo naše dečake.
Zorica: Upoznajte Peru, Miku i Lazu.
(Devojčice sedaju u ugao scene, a izlaze tri dečaka u sportskoj opremi, jedan od njih nosi loptu.)
Pera: I jeste li gledali utakmicu sinoć?
Mika: Koju utakmicu?
Pera: Kako koju? Kao da je bilo sto utakmica. Igrali su naši protiv…
Laza: (prekida ga) Protiv Liliputanaca.
Pera: Ma šta lupaš, blesane, kakvi Liliputanci te spopali? Protiv Litvanaca smo igrali.
Laza: Pa to je isto.
Pera: Kako isto, znaš li ti ko su Liliputanci? To su oni mali ljudi kod kojih je išao Guliver, a ovo su pravi ljudi i dobri fudbaleri.
Laza: Ih, dobri. A dobili smo ih tri – nula.
Mika: A, tu utakmicu. Pa što odmah ne kažeš utakmicu u kojoj su naši orlovi pobedili.
Pera: Znači gledao si?
Mika: Nisam. Bila nam je u gostima tetka iz Surduka, a ona ne voli utakmice, a i u to vreme ima neka serija koju prati, pa smo morali to da gledamo. Znate kako je to sa gostima, moraš uvek da im udovoljavaš.
Laza: E onda ne znaš šta si propustio. Bila je to fantastična utakmica.
Pera: Da. To je trebalo videti. Prvi gol je dao Žigić i to odmah na početku, u desetom minutu.
Laza: A tek ona akcija što je bila dobra. Onda kad je Mrđa dao drugi gol.
Pera: Fantastičan pogodak. (stavlja loptu ispred sebe, trči oko nje i on i Laza kao igraju fudbal). Pantelić dolazi do lopte, udarac i golman brani, ali lopta se odbija ponovo do Pantelića koji upućuje snažan udarac desnom nogom…
Laza: Iiiii prečkaaaaa… Ali pritrčava iskusni Mrđa, udara je glavom iiiii pogooodaaaak… Tribine su na nogama. Ceo stadion je eksplodirao. Goooool. Dva nula za naše!!!
Pera: Ali to nije sve, dragi gledaoci! U poslednjim minutama utakmice, ponovo šansa za naše. Jovanović uzima loptu, Jovanović, Jovanović, ide Jovanović, šutira iiii goool.
Laza: Mislim da je taj gol ipak dao Lazović.
Pera: Ma, kao da je bitno. Bitno je da smo ih razbili tri nula. Bravo za našeee!!! A onda, a onda…
Mika: A onda je Hoze Armando pao s konja i slomio ruku.
Pera: (zbunjeno) Šta?
Laza: Kakav sad Hoze Armando te spopao? Pa nismo igrali protiv Španije.
Pera: A nismo ni igrali polo, nego fudbal. Gde nađe konja?
Mika: Pa kažem vam lepo, tetka je gledala seriju. Eto šta ja moram da trpim, umesto da gledam kako Jovanović daje golove…
Laza: Misliš Lazović.
Mika: Dobro, kako Lazović daje golove, ja gledam kako Hoze Armando jaši konje.
Pera: Ma ne brini. Biće još utakmica. Sledeći put dođi kod mene, gledaćemo zajedno.
Mika: Nego, ljudi, hoćemo li mi da igramo danas. Sad me od ove priče sve svrbe tabani da potrčim i ja za loptom.
Laza: Hej, a jeste li čuli da se u našoj školi sprema turnir. Možemo da prijavimo ekipu i da igramo.
Pera: To ti je odlična ideja. Poznata je činjenica da smo nas trojica najbolji fudbaleri u celoj školi. Ima sve da ih razbijemo.
Laza: Da, samo ko će nam biti četvrti igrač? Na oglasnoj tabli piše da treba da imamo četvoricu u timu.
Pera: Ne brini, naći ćemo već nekoga. Važno je da smo mi dobri igrači, pa ko god da nam se pridruži uklopiće se.
Mika: Super, hajdemo onda na teren. (dečaci odlaze sa scene, a vraćaju se Milica i Zorica)
Zorica: Bili su to Pera, Laza i Mika, naši dečaci fudbaleri.
Milica: A sad je vreme da upoznate i devojčice, glavne junakinje ove priče.
Zorica: Maju, Tašu i Nenu.
Milica: Čujem ih, evo, dolaze.
Zorica: Hajde da se sklonimo i damo im reč.
(one odlaze a na scenu stupaju tri devojčice)
Maja: I onda je jadni Hoze Armando pao sa konja.
Taša: I slomio je ruku.
Nena: E svašta i vi gledate.
Maja: Zašto svašta?
Taša: Šta fali seriji? Baš je napeta i romantična.
Nena: Ali propustile ste fudbal. Igrali su naši.
Maja: Koji naši?
Nena: Pa naši. Reprezentacija.
Taša: Da, i?
Nena: I pobedili su.
Taša: Ma ne pitam te to. Nego me zanima šta s tim?
Nena: Ništa. Ako je tebi važniji Hoze Armando, onda ništa.
Taša: Naravno da mi je važniji. Pa neću valjda da gledam fudbal??? Ja sam devojčica ako nisi primetila.
Nena: I ja sam devojčica, pa šta?
Maja: Čudna neka devojčica, ako mene pitaš.
Nena: E pa ne pitam te.
Maja: Svejedno si čudna. Zanima te fudbal.
Taša: I nije ti važno što je u prošloj epizodi Esperansa saznala da joj je Dorina u stvari prava majka?
Nena: Zaista mi to nije važno.
Maja: Svašta. Hajdemo Taša, da ne zakasnimo, uskoro počinje nova epizoda.
One odlaze sa scene a Nena seda na klupu. Opet izlaze Zorica i Milica.
Milica: Videli ste sad i kakva je naša glavna junakinja, Nena.
Zorica: Tako je. Ali zaplet ove priče tek sledi.
Milica: Hoće li biti nešto opasno? Treba li da brinem za ovu decu u publici?
Zorica: Ma ne, ne treba. Deca će uživati.
Milica: Odlično. Čujem da opet dolaze dečaci. Šta li su smislili? (sklanjaju se a dolaze opet Mika, Pera i Laza).
Nena: Hej, momci, ćao.
Pera: O, pa gde si Neno, šta radiš?
Nena: Evo smaram se, šta vi radite?
Laza: Razmišljamo.
Nena: O čemu?
Mika: Hoćemo da prijavimo ekipu za prvenstvo u fudbalu, ali nam nedostaje četvrti igrač, pa se dogovaramo koga bismo mogli da zovemo da igra sa nama.
Nena: Pa onda je baš super što smo se sreli. Imam rešenje za vašu dilemu.
Pera: Zaista? Znaš nekog ko dobro igra fudbal?
Nena: Tako je.
Laza: Koga? Reci!
Nena: Ta osoba je upravo pred vama.
Mika: (stavlja ruku iznad očiju kao da gleda nešto u daljini) Gde? Ja ne vidim nikog!
Nena: Zato što ne treba da gledaš tako daleko.
Mika: Ali u blizini nema nikoga.
Nena: Kako nema? A ja?
Pera: Šta ti?
Nena: Pa ja. Mogu ja da igram sa vama u ekipi.
Laza: Joj Neno, ne smaraj. Mi smo u ozbiljnom problemu, a ti nas zezaš.
Nena: Ali ja vas uopšte ne zezam. Sasvim sam ozbiljna. Nudim se da pomognem.
Mika: Ma ti si devojčica.
Nena: Znam. To sam otkad sam se rodila. I šta s tim?
Pera: Devojčice ne igraju fudbal.
Nena: Grešiš. Ova devojčica igra. I to veoma dobro, mogu ti reći.
Laza: Ma daj, molim te. Ko je to još video? Devojčica fudbaler? Pa smejala bi nam se cela škola kad bismo te primili u ekipu.
Pera: Izvini, Neno, ti si super drug i tako to, ali za fudbal nisi.
Nena: Nisi me nikad ni video kako igram.
Pera: I ne moram. Opšte poznata je činjenica da devojčice nemaju veze sa fudbalom.
Laza: Samo nam oduzimaš dragoceno vreme za razmišljanje. Hajdemo momci, upravo sam se nekog setio.
Mika: Izvini Neno, ali nema šanse da igraš sa nama. (oni odlaze)
Nena: Ma nemate vi pojma, pokazaću ja vama kako devojčice igraju. (i ona odlazi, dolaze Milica i Zorica)
Milica: Ovo je dobar zaplet. Šta će dalje biti?
Zorica: Videćeš. Nena se naljutila i rešila da napravi fudbalsku ekipu sa devojčicama, a dečaci su se setili jednog starog prijatelja kog bi mogli da pozovu u ekipu.
Milica: I šta sad rade?
Zorica: Treniraju.
Milica: Ma kako ti to sve znaš? Mi smo ovde, a oni tamo. Otkud znaš šta rade?
Zorica: Rekoh ti već, ja sam pripovedač, pripovedači su sveznajući. Ja znam sve šta se dešava iza scene.
Milica: Pa dobro gospođice sveznalice, šta će onda sad da bude.
Zorica: Hoćeš li da vidimo?
Milica: Hajde. (sklanjaju se a na scenu dolaze četiri dečaka, Pera, Mika i Laza, u pratnji još jednog, sićušnog, smotanog dečaka, Jovice)
Pera: Ma nemoj ti Jovice ništa da se sekiraš. Nas trojica smo najbolji fudbaleri u školi. Ti ne moraš ništa ni da radiš, mi ćemo da igramo.
Laza: Ti samo trčkaraj oko nas i pravi se da igraš.
Jovica: Ne razumem zašto ste baš mene zvali, kad znate da ne umem da igram fudbal.
Mika: Treba nam četvrti, sve ostale ekipe već su prijavljene, svi negde igraju. Samo ti si slobodan.
Jovica: Tako je. Slobodan sam. Verujte mi da zato ima razlog. Ne umem da igram…
Pera: Jaoj što si dosadan. Ne umem, pa ne umem. Ne moraš da umeš. Lepo ti kažem.
Jovica: A šta ako mi neko doda loptu? A šta ako me neko pogodi? U nos? Znate li da imam osetljiv nos?
Laza: Neće niko da te pogodi, ne brini. A još manje ćemo da ti dodamo loptu. Shvati već jednom da nam trebaš da bi nas bilo četvorica na spisku.
Pera: Ali mi i sami možemo ladno da pobedimo bilo koju ekipu iz škole.
Jovica: Dobro, pristajem. Ali da mi čvrsto obećate da niko neće da mi doda loptu.
Pera: Obećavamo. Jel tako momci?
Mika i Laza: Jeste.
Pera: Onda smo se sve dogovorili. Idemo mi na trening, a ti Jovice… ma radi šta hoćeš. Uglavnom, vidimo se sutra u pet na školskom igralištu.
Jovica: Vidimo se! (odlaze a sa supotne strane dolazi Nena i još tri devojčice, sve u sportskoj opremi i sa kačketima)
Nena: Jeste li videle ovo?
Ana: Jesmo. I videle i čule.
Jana: Takvu gomilu hvalisavaca odavno nisam srela.
Dana: Pokazaćemo im mi sutra na utakmici.
Nena: Oni meni da kažu kako ja ne umem da igram… A koga su uzeli u ekipu? Ovog smotanka. Nemaju nikakve šanse. Hajdemo i mi da još malo vežbamo. (i one odlaze)
Zorica: (šapatom) Eto videli ste kako su se i devojčice spremile za borbu.
Milica: Zašto šapućeš?
Zorica: Da naglasim dramatičnost trenutka. Pssst.
Milica: Dobro. Hajde onda da vidimo šta se dogodilo na utakmici.
Zorica: Hajde.
Milica: Ali utakmica je tek sutra. Kako ćemo to da izvedemo? Da kažemo svim ovim ljudima da dođu sutra? Ili ćemo spavati ovde?
Zorica: Ma ništa od toga. Dočaraćemo to svetlosnim efektima.
Milica: Kako?
Zorica: Ovako. (vikne) Ugasite svetlo. (svetlo se ugasi) Dakle, pala je noć.
Milica: Plašim se, hoće li uskoro da svane?
Zorica: Naravno, za tren. (viče) Upalite svetlo. (svetlo se pali) Eto, sad smo u novom danu. I utakmica može da počne.
One se sklanjaju a na scenu izlaze četvorica dečaka i četiri devojčice u sportskoj opremi, sa kačketima, nose loptu. Iza su Maja i Taša, navijaju. Devojčice rade vežbe, zagrevaju se, dečaci se došaptavaju.
Pera: Momci, svaka nam čast, stigli smo do finala.
Laza: Kao da je neko sumnjao u to.
Mika: Još samo ovu ekipu da pobedimo i bićemo šampioni.
Jovica: Ljudi, ja sam crk’o. Nikad u životu nisam toliko trčao kao sad.
Pera: Ćuti tu, mamina mazo. Kad si se pre stigao umoriti? Pa ja nisam još ni zagrejan.
Laza: Izdrži još jednu utakmicu, majstore, možeš ti to.
Jovica: A već mi se i vrti u glavi od trčkaranja tamo-vamo.
Pera: Prestani više da kukaš.
Laza: Ti prestani da se tako ponašaš prema njemu. Treba da ga bodrimo.
Pera: Da ga bodrimo? Tog smotanka?
Jovica: Ja sam vam lepo rekao da ne umem da igram, ali vi ste navalili.
Mika: Ipak smo stigli dovde, nemojte se sad svađati kad smo tako blizu pobedi.
Laza: Ej, a jel znate vi ko su ovi momci iz suprotne ekipe? Meni deluju nekako poznato, ali ipak ne mogu da ih se setim.
Pera: I meni su poznati.
Mika: Šta nas briga ko su, hajde da ih razbijemo. Napreeeeed!!!
Pera: Pobeda je naša!!!
Laza: Uraaaa!
Jovica: Već smo pobedili?
Pera: Luzeru, ćuti tamo. Naravno da nismo. Nismo još ni igrali.
Jovica: Aha, ja čujem da se radujete, pa rekoh možda su predali ili tako nešto.
Maja: Hajde, počinjite već jednom!
Taša: Šta ste se raspričali. Igrajte.
Dečaci su na sredini scene, prilazi im Nena i stavlja loptu između njih. U pozadini se čuju zvuci sa stadiona.
Nena: Pa momci, neka bolji pobede.
(Čuje se pištaljka, utakmica počinje, ali dečaci stoje kao ukopani, Nena dolazi do lopte i šutira je prema golu, lopta polako klizi, ali niko je ne zaustavlja, Jovica trči ka njoj, ali ona mu prođe kroz noge i uđe u gol. Devojčice se raduju, skidaju kačkete i bacaju u vis)
Nena: Pobedile smo, pobedile. Bravo devojke!!!
Pera: Hej, stani, ali…
Laza: Nije fer…
Mika: Mi nismo…
Nena: Šta niste? Šta nije fer? Dala sam gol i pobedile smo.
Pera: Ne može tako. Pa vi ste…
Laza: Devojčice!
Ana: O, pa ko je to meni tako pametan?
Jana: Pazi, skontali su da smo devojčice.
Dana: Kakva moć rasuđivanja. (smeju se)
Nena: I šta sad kažete, momci? Umeju li devojčice da igraju fudbal?
Jovica: Bolje od mene.
Pera: I moja baba bolje igra od tebe.
Nena: I tvoja baba je nekad bila devojčica.
Laza: Ovo je neviđena sramota.
Mika: Pobedile su nas devojčice.
Pera: Ne mogu da verujem
Laza: Ja idem kući.
Mika: I ja.
Nena: Zar nećete ostati na dodeli pehara?
Pera: Ne, to bi zaista bilo previše.
Dečaci odlaze a devojčice ostaju da slave pobedu. Muzika.
Maja: Neno, sad moraš nešto da kažeš.
Taša: Tako je. Da održiš pobednički govor.
Nena: Ja? Nisam nikad držala govor.
Maja: Ali sad moraš. (počinje da skandira) Govor! Govor! (pridružuju joj se i ostali)
Svi: Govor! Govor!
Nena: Dobro, kad ste navalili. (nakašlje se i počinje govor) Bio je ovo naporan dan. Odigrale smo bizilion utakmica. Umorne smo i oznojane i jedva čekamo da odemo kući da se istuširamo. Ali smo srećne. Zato što smo pobedile dečake u igri za koju su mislili da je njihova. Bravo devojke!!!
Izlaze i Zorica i Milica na scenu.
Milica: To je bio govor?
Zorica: Jeste.
Milica: Bio je glup. Bio je besmislen. Bio je kratak. Svideo mi se!
Zorica: Bravo za devojke.
Milica: A šta ćemo sa dečacima?
Zorica: Treba da ih pozovemo da proslave sa nama. Mislim da su zaslužili.
Milica: Da, naučili su lekciju.
Zorica: Koju lekciju?
Milica: Da ne treba suditi o nekom na osnovu toga da li je dečak ili devojčica. Svi smo mi sposobni za različite stvari. Neke devojčice umeju da igraju fudbal, a neke ne. Neki dečaci umeju da igraju fudbal, a neki ne.
Zorica: Vidim i ti si shvatila poruku ove priče.
Milica: Jesam. Bila je to lepa priča.
Zorica: (publici) Ako vam se svidela, pročitajte knjigu.
Milica: Koju knjigu?
Zorica: Bilo koju knjigu. Sve knjige su poučne i u njima ima mnogo toga pametnog.
Milica: A sad – zovi dečake.
Zorica: Perooo, Mikooo, Lazooo, dođite da slavimo!
Dolaze i dečaci, svi zajedno igraju, muzika za kraj!
K R A J
Super je